U utorak, 21. travnja 2020., Centar za demokraciju Miko Tripalo, u suradnji s Pravnim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu, organizirao je online gostujuće predavanje pod nazivom Europske vrijednosti u praksi: sudjelovanje i integracija nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Ovaj je događaj organiziran u sklopu Jean Monnet projekta Centra Miko Tripalo pod nazivom Europske vrijednosti u novoj državi članici: pet godina hrvatskog članstva u EU. Predavanje je održala Antonija Petričušić, članica Centra Miko Tripalo i projektnog tima, profesorica na Sveučilištu u Zagrebu. Ovo je bilo drugo gostujuće predavanje, kako je i planirano u sklopu Jean Monnet projekta. Međutim, predavanje je moralo biti organizirano u skladu s propisanim epidemiološkim mjerama Nacionalnog stožera, zbog pandemije Covid-19 i prateće blokade u Hrvatskoj koja je zabranila sve javne skupove u zatvorenim prostorima. Događaju je prisustvovalo 20 studenata, od kojih je većina Erasmus studenata na razmjeni u Hrvatskoj.
Petričušić je započela s pregledom stanja nacionalnih manjina u Hrvatskoj u kojoj žive 22 Ustavom priznate nacionalne manjine: Srbi, Česi, Slovaci, Talijani, Mađari, Židovi, Nijemci, Austrijanci, Ukrajinci, Rusini, Bošnjaci, Slovenci, Crnogorci , Makedonci, Rusi, Bugari, Poljaci, Romi, Rumunji, Turci, Vlasi, Albanci. Naglasila je da se trenutna manjinska politika počela razvijati početkom devedesetih, a do 2002. godine donesen je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. On jamči širok spektar manjinskih prava, uključujući sve suvremene standarde zaštite manjina utvrđene Okvirnom konvencijom Vijeća Europe za zaštitu nacionalnih manjina.
Zatim je detaljnije govorila o manjinskim zakonima koji su ili osnažili ili uveli nekoliko novih institucija manjinske zastupljenosti u hrvatski pravni sustav. Osigurao je suštinsko sudjelovanje nacionalnih manjina u političkom životu; posebno kroz zajamčena zastupnička mjesta i vijeća i predstavnike nacionalnih manjina. Ovim je zakonodavstvom uspostavljeno i Vijeće za nacionalne manjine, Fond za poticanje raznolikosti elektroničkih medija i pluralizma. Proces pristupanja EU ojačao je te zakonodavne napore donoseći sa sobom načelo uvjetovanosti. Prema Petričušić, ‘uvjetovanost druge generacije’ za zapadni Balkan imala je za cilj povećati razinu povjerenja u duboko podijeljena i etnički raznolika društva u regiji.
Petričušić je primijetila da je EU uvođenjem dodatnih pretpristupnih uvjetovanosti na polju demokracije kroz proces stabilizacije i pridruživanja (SAP) potaknuo vanjsku socijalizaciju koja pretpostavlja prihvaćanje zajedničkih europskih vrijednosti od strane šire populacije zapadnog Balkana. Govorila je o ideji koju vodi EU da bi demokratske reforme bile uspješne u postkonfliktnom okruženju s narušenim međuetničkim odnosima, mora postojati istodobnost transformacije zakonodavstva, institucija i gospodarskog sustava, zajedno s postupkom promjena vrijednosti u široj populaciji.
Međutim, od završetka pristupanja EU, Petričušić primjećuje da je došlo do nazadovanja vrijednosti zaštite manjinskih prava u Hrvatskoj. U posljednje vrijeme pojavljuju se zahtjevi za ukidanje ili ograničavanje nekih manjinskih prava, često popraćeni tvrdnjama da su manjine privilegirane i da primjena zakona koji se odnose na manjine diskriminira većinsko stanovništvo. Ovakav stav nastavlja poticanje antimanjinskih osjećaja u društvu i održava stereotipe pripadnika određenih nacionalnih manjina, posebno Roma i Srba. Ovaj zabrinjavajući trend povlačenja manjinskih prava u Hrvatskoj, prema Petričušić, se nastavlja.
Nedavno, 2018. godine, građanska inicijativa ‘Narod odlučuje’ pozvala je na referendum za reformu izbornog zakonodavstva na način da se ograniči broj mjesta u Hrvatskom saboru rezerviran za nacionalne manjine. Štoviše, posljednjih su godina postojala upozorenja o povezanom i jednako zabrinjavajućem razvoju događaja. Predstavnici romske, srpske i židovske zajednice, kao i antifašističkih udruga, izrazili su zabrinutost zbog porasta neoustaških osjećaja i javnih zagovaranja povijesnog revizionizma.
Petričušić je potom govorila o trenutnim izazovima očuvanja i unapređenja vrijednosti zaštite manjinskih prava u Hrvatskoj. Naglasila je da još uvijek nije osigurano potpuno ostvarivanje svih propisanih manjinskih prava te je navela sljedeće primjere:
-pravo na proporcionalnu zastupljenost manjina u javnoj upravi, pravosuđu, lokalnoj samoupravi i javnim poduzećima nije u potpunosti provedeno,
– nedostaje pravo na obrazovanje romske manjine,
– stalni nedostatak legitimiteta institucije vijeća nacionalnih manjina,
– obrazovni sustav ne obrazuje na odgovarajući način većinu o manjinskim kulturnim identitetima i njihovim pravima,
– zločini iz mržnje koji ugrožavaju osnovna ljudska prava i slobode često se ne prijavljuju, nisu dovoljno prepoznati i njihovo kazneno gonjenje često nije adekvatno.
U zaključku je govorila o činjenici da se proces proširenja EU često priznaje kao najutjecajniji mehanizam promicanja demokracije u Uniji, a to se u Hrvatskoj tijekom procesa pristupanja pokazalo točnim. Krajnji dugoročni cilj ovog procesa bio je prijenos vrijednosti koje promovira EU u hrvatske institucije i procese i njihovo naknadno uključivanje u šire društvo. Petričušić zaključuje, međutim, da taj dugoročni cilj nije postignut te da vrijednosti jednakosti i poštivanja prava pripadnika manjina nisu (niti mogu biti) učinkovito prenesene u kratkom vremenskom rasponu hrvatskog pristupnog procesa. To implicira da napore na društveno-kulturnim promjenama vrijednosti treba nastaviti i nakon proširenja.
Pitanja studenata i naknadna rasprava uglavnom su se odnosili na stvarne primjere kršenja vrijednosti zaštite manjinskih prava i konkretne slučajeve kršenja manjinskih prava, poput onih u Grčkoj i Mađarskoj, kao i u Bosni i Hercegovini i Turskoj.