Gostujuće predavanje PRAVOSUĐE I VLADAVINA PRAVA – HRVATSKI PUT

U ponedjeljak, 8. lipnja 2020., Centar za demokraciju Miko Tripalo, u suradnji sa Zakladom Friedrich Ebert iz Zagreba, organizirao je mrežno gostujuće predavanje i prateću internetsku raspravu pod naslovom Pravosuđe i vladavina prava – hrvatski put. Ovaj događaj organiziran je u sklopu Jean Monnet projekta Centra Miko Tripalo pod nazivom Europske vrijednosti u novoj državi članici: pet godina hrvatskog članstva u EU. Predavanje je održao Ivo Josipović, član Centra Miko Tripalo i član projektnog tima, profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i bivši predsjednik Republike Hrvatske (od 2010. do 2015.). Ovo je bila završna projektna aktivnost planirana u radnom planu Jean Monnet projekta, a kao i prethodna dva gostujuća predavanja, organizirana je u skladu s epidemiološkim mjerama Nacionalnog stožera, zbog pandemije Covid-19 i prateće blokade u Hrvatskoj. Događajem je moderirala novinarka Ana Raić Knežević s internetskog portala Telegram, a prisustvovalo je preko 30 sudionika.

Relevantnost teme jednakosti pred zakonom, vladavine prava i pravosuđa u trenutnoj situaciji u Hrvatskoj i njezina važnost u kontekstu očuvanja europskih vrijednosti u novoj državi članici (kako je istaknuto u planu Jean Monnet projekta) izazvao je dalekosežno zanimanje za ovo predavanje i raspravu i privukao mnogo širu publiku nego što bi to bilo da se održavalo u tradicionalnom sveučilišnom okruženju. Predavanje je započeto kratkim uvodom novinarke Raić Knežević koja je Josipovića potaknulo da se usredotoči na nekoliko ključnih pitanja. Trebamo li reformirati pravosuđe u Hrvatskoj? Što stoji iza niske razine povjerenja javnosti u pravosudni sustav? Kakva je situacija s odabirom sudaca u Hrvatskoj?

Josipović je započeo priznanjem svih moralnih i vrijednih sudaca u Hrvatskoj, ali nastavio je rekavši da pravosuđe u Hrvatskoj ne ispunjava na odgovarajući način svoje funkcije. Pokrenuo je pitanje potrebe za reformom i pitao je li sada pravo vrijeme za poduzimanje reforme pravosudnog sustava u Hrvatskoj. Odmah je prepoznao da će mnogi reći da nikada nije pravo vrijeme za pokretanje reforme pravosuđa zbog njegove složenosti, ali za njega, izbor se svodi na promjene sustava ili nastavka nazadovanja. Josipović je objasnio da su mnoge pozitivne promjene i reforme poduzete tijekom pristupnog procesa učinkovito poništene ili ignorirane nakon ulaska Hrvatske u EU, što je rezultiralo nekim od glavnih problema s pravosudnim sustavom trenutno i tijekom godina: politički motivirani izbor sudaca, više od milijun neriješenih predmeta, slučajevi stariji od radnog vijeka nekih sudaca i percepcija javnosti da pravosudni sustav nije funkcionalan.

Josipović je izjavio da se pravosuđe uklonilo iz podjele vlasti, što znači da u Hrvatskoj ne postoji mehanizam za nadzor pravosuđa. DSV (Državno sudbeno vijeće) bira, ocjenjuje i kontrolira suce i u osnovi je samoregulirajući mehanizam, što pokazuje mali broj disciplinskih postupaka. Posljednjih je godina također došlo do velikog otpora pravosuđa kao odgovor na pokušaje profesora prava da ukažu na neke nedostatke u funkcioniranju sustava. Josipović je primijetio da su suci nedodirljivi i da mnogi pokazuju nesklonost raspravljati o temeljnim pitanjima koja se tiču ​​pravosuđa. Dio problema s pravosuđem su neadekvatni zakoni koje treba prepraviti, kao i postupci za izbor sudaca. Upravo je to, smatra Josipović, jedan od najvećih problema s pravosuđem. Trebalo bi reformirati funkcioniranje DSV-a, a glavni kriterij za promjenu trebala bi biti stručnost sudaca. Moraju postojati redoviti sustavi stručnog obrazovanja za sve suce, a DSV bi trebao biti nadzorni mehanizam za to. Mnogi slučajevi i odluke nisu jasno objašnjeni, a nedostaju pravni argumenti. U osnovi, Josipović smatra da bi legitimitet sudaca trebao proizlaziti iz stručnosti i morala, ali da suci danas odgovaraju samo sebi, sami biraju i sami se  razrješavaju.

Josipović je zatim govorio o slučajevima sudbenog sudjelovanja u pisanju nekih zakona i nedostatku podjele vlast. Spomenuo je opće nezadovoljstvo radom pravosuđa, kao i službene opomene državnog odvjetnika i odluke Europskog suda za ljudska prava. Unatoč ovim službenim reakcijama i percepciji šire javnosti o nefunkcionalnosti pravosudnog sustava, čini se da nedostaju značajne promjene. Josipović je također spomenuo problem Državnog odvjetništva i različite političke utjecaje na ovo neovisno tijelo. Ponovio je kako je u javnosti percepcija da sudski slučajevi i suđenja traju predugo i donose korist nekolicini odabranih ljudi.

Potom je postavio pitanje: zašto presude traju toliko dugo ako je u Hrvatskoj velik broj sudaca? Pokušao je odgovoriti na pitanje navodeći nekoliko glavnih razloga: zastara, razvlačenje predmeta s velikom političkom izloženošću i značajnim materijalnim koristima za državu, pitanja profesionalne etike, selektivni pristup nekih slučajeva od strane nekih sudaca. Svi ovi razlozi pridonose općoj percepciji da je pravda za obične Hrvate često nedostižna. Josipović je također spomenuo reakcije nekih sudaca na medijske kritike i tužbe koje su ti suci pokrenuli protiv kritičnih novinara (tužbe za klevetu). Te su tužbe pridonijele strahu od kritiziranja sudaca u hrvatskom društvu i nedostatku samorefleksije. Prema Josipovićevom mišljenju, hrvatsko je pravosuđe izuzetno zatvoreno, što dovodi do njihovog odbijanja uvođenja novih ideja i znanja u pravosudni sustav, te da je, zbog stalnih kritika, pravosuđe odustalo od transparentnosti i nije spremno javno braniti svoj rad.

Zaključno, Josipović je ponovio ideju da je došlo do nazadovanja vrijednosti vladavine prava otkako je Hrvatska pristupila EU 2013. godine, međutim ta se regresija ne može vezati samo za prestanak načela uvjetnosti. Korijeni ove regresije dublji su i sežu dalje u prošlost, do promjena nakon 1990. godine koje su dovele do tranzicije i formiranja hrvatske države. Još je jednom sažeo ključne aspekte društvene regresije u smislu vladavine prava i, proširujući strukturu i funkcioniranje pravosuđa: neovisnost sudstva, njegova funkcionalnost, odnos pravosuđa s drugim granama vlasti i društvena odgovornost pravosuđa i njegovih zaposlenika kako bi postigli socijalnu funkciju koju sudstvo mora imati u suvremenom društvu. Josipović je primijetio nekoliko reformi koje bi poboljšale pravni sustav: bolja organizacija pravosudnog sustava, učinkovitije vođenje predmeta i ciljane promjene procesnog zakonodavstva koje su poslužile kao poticaj za živu raspravu koja je uslijedila nakon predavanja.